Select Page

Što i tko je kemp?

Što i tko je kemp?

Prisiljeni na svakodnevni život, bombardirani reklama, pričama i sadržajima o tome kako biti savršen muškarac, koje žilete koristiti, kako se obrijati,kako je zavesti, koliko bildati, kako izgledati muževno, a usput i ličiti na čovjeka, sve je manje onih koji čitaju i “rade na sebi” u pravom smislu te fraze.

Rad na sebi je popularan koncept u procesu individualizacije, koja je prijeko potrebna u ovom odveć čoporativnom principu i tradiciji kojoj svjedočimo. U društvu koje manje no ikada inzistira na privatnom, u kojemu je sve podređeno javnom, vrlo je važno znati koji su to vaši bedževi, nadimci i imena koje nosite sa sobom odnosno Identiteti. Pokušat ću s onim najradikalnijim, ali ujedno i najzanimljivijim, živim, i mrtvim ujedno kempom, a vi sami pokušajte vidjeti ima li i vas u tome? Ujedno čitanje ovog teksta možete shvatiti i kao rad na sebi.

Kemp ovisi od toga gdje se dograbi; je oblik historicizma posmatran kazališno; čamac za spašavanje ljudi na moru; esencijalan za vojnu disciplinu; laž koja govori istinu; ESTETIKA ILI IRONIJA LOŠEG UKUSA.

Kemp, Laž koja govori istinu je dakle knjiga Philipa Core-a, također je stil, stav, ponašanje, a možda i pokret. Danas kada govorimo o kempu bi mogli govoriti o pomodarstvu u osnovnom značenju te riječi, pa bi za primjer mogli istaknuti sve ove kopije kopija koje susrćemo na ulici, a koje su sve samo ne originalne, i/ili su izvorišno iz davnih 60-ih, odnosno 80-ih.

Tome nije uvijek bilo tako. Mnogi umjetnici i znanstvenici sa sredine 20. stoljeća pokušali su definicijski usmjeriti kemp, no u svoj fluidnosti moguće definicije ipak se nisu usuglasili. Najglasniji po tom pitanju bili su Susan Sontag i Philipe Core. Kemp je dio antiakademske struje obrane popularne kulture 60-ih, a do svjetske vidljivosti dolazi u 80-ima, sa sveprihvaćenijim postmodernističkim stavovima, gledanjima i razno raznim, manje ili više dobrodošlim estetikama. Ja ću kroz ovaj tekst dati neke od mogućih suvislih i nesuvislih definicija kempa, a vi sami vidite da li pripadate toj estetsko-misaonoj struji. Osobno vjerujem da – Da!

Kemp je u najširem smislu: banalnost, perverzno-sofisticiran izgled, površnost, pop, gej, queer, macho, pa macho na entu, navijači. Sa svim značenjima koje idu uz navedene fraze.

Ljudski oblici te inscenacije bi bili (neki namjerno, a neki sasvim slučajno-koliko god to teško bilo vjerovati): David Bowie, John Waters, Elvira, Pee-wee Herman, William Shatner, Elton John, Freddie Mercury, Bruce Campbell, Fabio, Richard Simmons, Jim Carrey, Dennis Rodman, Kiss, Dame Edna, Divine (Glen Milstead), Man Parrish, Tom Cruise, Tiny Tim, Wayne Newton, Boy George, Liberace, David Lee Roth, Klaus Nomi, Graham Norton, Toby Keith, David Walliams, Flavor Flav, Mr. T, Mika, Nick Rhodes, Mike Tyson i Michael Stipe.

Zvijezde pak, koje kotiraju i kao gej ikone i kao uvriježeni fašisti su Judy Garland, Diana Ross, Madonna, Dolly Parton, Liza Minnelli, Dame Shirley Bassey, Elizabeth Taylor, Brigitte Bardot (što je dakako presmiješno-jer je baš ta dama u zadnje vrijeme ostala zamjećena po svojim duboko homofobnim stavovima), Mae West, Kylie Minogue, Bette Midler, Patti LuPone, Cher, Cyndi Lauper, Oprah Winfrey, Joan Collins, La Lupe, Joan Rivers.. i mnogi drugi.

Makar često povezivan sa kičem, kemp je bilo uvijek puno teže definirati. Oba su termina bila korištena de facto kao sinonimi; pa su se tako oba mogla odnositi na umjetnost, književnost, glazbu i mogući lifestyle. Ipak, kič je puno konkretniji termin i u pravilu se odnosi na određenu estetsku normu: osobe, objekta, ili situacije. Kemp je u tom smislu puno bliži style-u, odnosno lifestylu određene osobe. Osoba dakle može biti slučajno ili namjerno kič, dok kemp, kako bi to Sontag objasnila je uvijek “način” konzumiranja odnosno “izvođenja” kulture. Kemp je od početka bio apstrahiran kao i ironičan obzor i stav. U obranu mu je, u vremenu nastanka, stalo antiakademsko raspoloženje koje je isključivo za cilj imalo obranu marginaliziranih formi izražavanja, življenja i stilova života. Za cilj si kemp, dakako, ne uzima bezvremenost ili vječnost, već ide u korak sa dominantnom kulturom odnosno mainstreamom. U tom smislu kemp može biti shvaćen kao kritička analiza i dobra šala/fora na društveno stanje, autoritete, okolnosti i persone.

Olakotna okolnost kempa je svakako teškoća definiranja, a samim tim beskrajna lakoća u mogućoj identifikaciji. U Hrvatskoj klasični kemp fenomenalno oživljava umjetnička skupina Biafra 70-ih i kasnije više ili manje neki predstavnici Novog Vala, poglavito Darko Rundek, eurovizijska Tajči, i vrijeme Josipe Lisac dok se još budila s Karlom, a u novije vrijeme to su Lollobrigida i onaj lik s Hvara iz dokumentarca Michaela Palina. Susjedstvu pak na čast mogu ići Oliver Mandić i Bebi Dol.

Sve njih zajedno povezuje jasan odmak, ako ne od svjetske, onda barem od hrvatsko-balkanske scene drugačiji modus vivendi, artikuliraniji i nešto osebujniji, više ili manje angažirani umjetnički izričaj koji u konačnici obogaćuje, a s vremenom i definira povijest vlastite (marginalne) kulture.

O autoru

Promo

Newsletter